Zbirka sadrži 2.045 dela srpske i jugoslovenske umetnosti. Sastavni deo Zbirke čini kolekcija akvarela, gvaševa i pastela, koja raspolaže sa 321 delom iz pomenutog perioda.

Zbirka prati složenu genezu srpskog i jugoslovenskog slikarstva od vremena kratkotrajne prevage dogme socijalističkog realizma (1945-1950) i prvih naznaka pojave kasnog modernizma, sve do aktuelnih tendencija u slikarstvu. Hronološki, zbirka ostvaruje kontinuitet sa Zbirkom slikarstva do 1945. koji je vidljiv kroz dela Jovana Bijelića, Zore Petrović, Marka Čelebonovića i Ivana Tabakovića.

Najviši dometi ekspresivne figuracije pedesetih i šezdesetih zastupljeni su u evokacijma nacionalnog eposa u delima Petra Lubarde (Fantastični predeo, 1951; Guslar, 1952), egzistencijalističkom slikarstvu Gabrijela Stupice (Velika nevesta, 1965) i Marija Pregelja (Fantastična trpeza, 1966), socijalno-kritičkom angažmanu Krste Hegedušića (Mrtve vode, 1956) itd. U domenima fantastične umetnosti i magičnog realizma ističu se radovi Milana Popovića, Dade Đurića, Vladimira Veličkovića, dok neodadaistički objekti, asamblaži i “intergalno slikarstvo” Leonida Šejke čine jedinstven fenomen.

Geneza apstraknog slikarstva posle 1945. odražava veoma složenu situaciju koja ukazuje na oscilacije između različitih formalnih i konceptualnih modela slike. Posebnu i široko zastupljenu tendenciju čini tzv. «slikarstvo apstraknog predela» ili asocijativno slikarstvo čije je polazište u doživljaju ili refleksiji pejsaža koje se kreće u rasponu od ekspresionističkih do post-enformelovskih svojstava slike. Među umetnicima ovog pravca izdvajaju se Miodrag Protić (Imaginarni predeo, 1962), Stojan Ćelić (Nežni ostaci zemlje, 1966), Oton Gliha (Gromače 22-65, 1965), Janez Bernik i dr. U zbirci su posebno zastupljeni i protagonisti apstraknog ekspresionizma kao što su Filo Filipović (Diptih a, b, 1972), Edo Murtić (Bela podloga, 1964) i Petar Omčikus, kao i eksponenti zagrebačkog i beogradskog enformela – Ivo Gatin (Ljubičasta površina, 1950-1960), Eugen Feler (Malampija, 1963), Mića Popović (Osnova, 1963), Vera Božičković-Popović, Branko Protić, Vladislav Todorović, Đuro Seder i dr. Pojava geometrijske apstrakcije uglavnom se vezuje za zagrebačku grupu EXAT 51 koja deluje u duhu neokonstruktivizma gde dolazi do prevazilaženja slike kao dvodimenzionalne plohe i otvaranja ka objektima i ambijentima stvorenim od savremenih industrijskih materijala (Ivan Picelj, Candidus, 1966). Predominaciju konceptualnog nad vizuelnim faktorima, a blisko duhu minimalizma, nalazimo u slikarstvu Julija Knifera (Kompozicija I, 1960-1962) i Josipa Vanište (Bela slika sa srebrnom linijom, 1964).

Kao reakcija na predominaciju apstraknih tendencija, sredinom šezdesetih godina na beogradskoj sceni javljaju se tada aktuelni trendovi pop-arta, nove figuracije i narativne figuracije koji su u zbirci zastupljeni delima Dušana Otaševića (Druže Tito, ljubičice bela, tebe voli omladina cela, 1969). Predraga Neškovića (Elementi rata, 1966), Radomira Reljića (Europa Terra Incognita, 1968), Bojana Bema, Dragoša Kalajića i drugih. Ovo slikarstvo predstavljaće polaznu osonovu za pojavu kasnijih tendencija fotorealizma, hiperrealizma, novog klasicizma i sličnih pojava koje dominiraju tokom sedamdesetih godina (H. Gvardijančič, A. Cvetković, B. Damjanovski i dr.).

Tzv. “nova slika” koja se pojavljuje početkom osamdestih godina vidljiv je u slikama Tugomira Šušnika (Slika 2, 1982), Tahira Lušića (Grid Shadow Fiftees…1986), Andraža Šalamuna, Željka Kipkea, slikama-objektima Milete Prodanovića i Jože Slaka, hladnim “neekspresionističkim” slikama Marije Dragojlović i sl. Slikarstvo poslednje decenije 20. veka zastupljeno je delima Uroša Đurića, Biljane Đurđević i dr.