Mada je ideja o osnivanju Muzeja savremene umetnosti u Srbiji stara koliko i sama savremena umetnost, nju je bilo moguće ostvariti danas, u socijalističkom društvu, sredinom sedme decenije našeg stoleća, posle skoro petnaest godina razgovora, inicijativa, rada.
Podižući ga, Srbija i Beograd želeli su da istovremeno predstave nacionalnu i jugoslovensku savremenu umetnost — prvu kao integralni deo druge. Tako jedna od najrazvijenijih i najpriznatijih umetničkih grana dobija i u glavnom gradu svoju kuću: prvi put biće mogućno na jednom mestu, pod jednim krovom, videti šta je u XX veku stvoreno u ovoj oblasti na našim geografskim i duhovnim koordinatama. Zahvaljujući tome što u svom stalnom delu prikazuje razvoj jugoslovenske, a u svom promenljivom delu, povremenim izložbama, i vrednosti inostrane umetnosti — Muzej, odnosno Beograd, treba da postane središte našeg, a postepeno i jedno od središta međunarodnog umetničkog života; nisu zato bez osnova mišljenja koja razvoj i mesto naše savremene likovne kulture dele na period pre i posle njegovog osnivanja.
Da bi ispunio svoj osnovni zadatak Muzej je — iz svih tih razloga — u težak poduhvat komponovanja jedinstvene vizije jugoslovenske umetnosti XX veka pošao od umetničkog dela kao rezultata, opredmećene vrednosti. Jedino pomoću njega, pravog i autentičnog, rekonstruisani su ili naznačeni najvažniji razvojni trenuci i periodi. Sâmo njegovo prepoznavanje, izbor i uklapanje u tu viziju zasnovani su, međutim, na nekoliko načela, usvojenih i sprovedenih posle složenih teorijskih i istorijskih proučavanja uopšte, i stvarno raspoloživih zbirki posebno. Reč je o načelu organskog jedinstva, načelu estetske vrednosti kao uslovu za sticanje stvarne istorijske vrednosti i načelu primata istorijske a ne individualne hronologije.
Princip organske celine i realno dijalektičko shvatanje istorije imali su uticaja i na tretman umetničke ličnosti. Izvesni autori nisu predstavljeni samo na jednom mestu već — kada su značajni za kretanje umetničke vizije — na više mesta da bi naročito bili istaknuti u svom apogeju.
Načelo organskog jedinstva postavka Muzeja respektuje u više pravaca. Najpre su pojave, ličnosti i dela istih tendencija združena tako da se tek u okviru istih stilskih celina osećaju različiti kulturni centri; kada je bilo moguće, izdvojeni su pokreti naročito karakteristični za pojedine sredine. (…) Princip organske celine i realno dijalektičko shvatanje istorije imali su uticaja i na tretman umetničke ličnosti. Izvesni autori nisu predstavljeni samo na jednom mestu već — kada su značajni za kretanje umetničke vizije — na više mesta da bi naročito bili istaknuti u svom apogeju. To vredi za one koji, menjajući se, stvaraju u jednom periodu, a pogotovu za one koji žive i rade u sva tri perioda.
Drugi i glavni princip je dosledna primena umetnosti inherentnih merila. Poznato je, međutim, da su — pošto je iz osnova poremećen sistem odnosa i normi u kome i po kome se ona razvijala — kriteriološki problemi u našem stoleću postali složeniji nego ikada. Kao osećajna redukcija opšteg saznanja, opčinjena idejom celokupnosti, moderna umetnost je postala „nerazgovetna”, „teška”. Jednostavne formalne strukture često su obrnuto recipročne složenim sadržajnim strukturama. Čak i kada je očigledno i jasno kao predmet, umetničko delo je nejasno kao značenje, poreklo i cilj. Posle već uspešno rešenih formalnih, strukturalnih, iskrsli su semantički, a zatim najapstraktniji i najteži, aksiološki problemi, nerazdvojni od sadržaja, pa prema tome i socijalne uloge umetnosti.
Iz tih razloga postavka Muzeja spaja odlučnost i opreznost — na putu ka osnovnom cilju: da razvoj naše umetnosti prikaže ne delima dokumentarnog, već po mogućstvu antologijskog karaktera. To znači da je kao neodvojivom estetskom, umetničkom kriterijumu dato prvenstvo nad istorijskim; tačnije — istorijski zaključci donošeni su prvenstveno, a često i jedino, na osnovu određenog kritički i estetski relevantnog materijala, u ubeđenju da nije umetnička vrednost posledica istorijske vrednosti, već obrnuto.
Postavka je dakle shvaćena kritički: kao antologija, zbir faktičkih, što je moguće viših ostvarenja. Međutim, važno je istaći da između jedne antologije i jedne muzejske postavke visokih zahteva i merila postoji suštinska razlika. Najvažnija se sastoji u tome što se dve antologije mogu međusobno skoro poklopiti, obuhvatiti iste pesme ili tekstove; dva muzeja, međutim, sasvim su različita i kad su sasvim istih koncepcija: sadrže uvek različita dela. Suprotno od pesme, jedna slika, kao unikatna stvar sui generis, ne može istovremeno postojati na dva mesta. To svakom muzeju obezbeđuje originalnost, ali nameće i ograničenje. (…) Postavka kojom se Muzej otvara biće, uostalom, u toku godina stalno usavršavana i upotpunjavana.
Ta načela sprovedena su u sva tri perioda.
Kao uvodni, period 1900–1918. prikazan je koncizno, najboljim raspoloživim eksponatima. On uglavnom obuhvata epohu impresionizma sa akcentom na onim težnjama koje čist impresionizam prevazilaze otvarajući puteve umetnosti XX veka. (…) Drugi period od 1918–1941. dinamičniji, složeniji i duži, razvijenijeg umetničkog života, predstavljen je šire i razgranatije; mnogi naši umetnici prošli su u njemu kroz više faza koje su međusobno često u kontinuitetu ili diskontinuitetu. (…) Treći period, posle 1945. godine, kao najrazvijeniji, sa najvećim brojem ličnosti i tendencija, kulturnih centara, prikazan je takođe prilično opsežno, u svojim suštinskim tokovima i vrednostima. Nit socijalnog slikarstva, borbenog realizma, novog humanizma, kolorističkog ekspresionizma i neo-nadrealizma povezuje ga sa prethodnim.
— Miodrag B. Protić, 1965.